Konferencije predstavnika vlada država članica sazivaju se kako bi se raspravljalo i dogovaralo o promjenama ugovora o EU-u. Ti su sastanci poznati i kao „međuvladine konferencije” (MVK).

Prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona 2009. to je bio jedini postupak revizije ugovora. On se sada zove „redoviti postupak revizije”.

Nedavne međuvladine konferencije

Inovacije u Ugovoru iz Lisabona

MVK 2007.

MVK koji je pokrenulo Europsko vijeće u lipnju 2007. imao je zadatak izraditi nacrt reformnog ugovora koji bi povećao učinkovitost i demokratsku legitimnost proširene Unije, kao i usklađenost njezina vanjskog djelovanja.

Rezultat konferencije bio je donošenje Ugovora iz Lisabona, koji je stupio na snagu  1. prosinca 2009.

Nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, pročišćeni su Ugovor o Europskoj uniji, Ugovor o funkcioniranju Europske unije i Ugovor o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju.

Pročišćeni ugovori

MVK 2004.

Na MVK-u pokrenutom u listopadu 2003. raspravljalo se o „nacrtu Ugovora o Ustavu za Europu” koji je pripremila Europska konvencija.

Čelnici EU-a potpisali su ustav u listopadu 2014. Njime se namjeravalo zamijeniti sve postojeće ugovore u jednom tekstu.

Nisu ga ratificirale sve zemlje EU-a i  nije stupio na snagu.

Revizija ugovorâ o EU-u

Redoviti postupak revizije

Omogućuje svakoj državi članici, Komisiji ili Europskom parlamentu da podnese prijedlog izmjene ugovora Vijeću koje ga nakon toga predstavlja Europskom vijeću. Obavješćuje se nacionalne parlamente.

Ako većina država članica u Europskom vijeću podrži preispitivanje prijedloga izmjene ugovora, predsjednik Europskog vijeća saziva „konvenciju”. Savjetovanje s Europskim parlamentom i Komisijom obavlja se ranije. Savjetovanje s Europskom središnjom bankom obavlja se ako se radi o monetarnim pitanjima.

Na konvenciji, na kojoj se okupljaju predstavnici nacionalnih parlamenata, šefovi država ili vlada, članovi Europskog parlamenta i Europska komisija, raspravlja se o izmjenama nacrta ugovora. Njezine preporuke, koje su usvojene konsenzusom, potom idu na MVK.

Ako na temelju predloženih izmjena nema razloga za konvenciju, Europsko vijeće, uz suglasnost Europskog parlamenta, može glasati običnom većinom protiv organiziranja konvencije te može odrediti vlastite uvjete za MVK.

MVK, koji saziva predsjednik Europskog vijeća, jednoglasno odlučuje o izmjenama ugovora.

Pojednostavljeni postupak revizije

Ugovorom iz Lisabona uveden je ubrzani postupak izmjene politika i unutarnjih djelovanja EU-a, poznat kao „pojednostavljeni postupak revizije”. Za to nisu potrebni konvencija ili MVK.

O izmjenama jednoglasno odlučuje Europsko vijeće nakon savjetovanja s Europskim parlamentom i Komisijom. Savjetovanje s Europskom središnjom bankom obavlja se ako se radi o monetarnim pitanjima.

Odluka ne stupa na snagu dok je ne odobre sve države članice.

Taj postupak ne može se upotrebljavati kako bi se povećale ovlasti EU-a.

Redovni zakonodavni postupak

Taj postupak odlučivanja primjenjuje se u otprilike 85 područja politika EU-a.

Posebni zakonodavni postupci

Postoje 2 „posebna zaknodavna postupka”: suglasnost i savjetovanje.

Klauzule „paserele”

Takozvane klauzule „paserele” omogućuju Europskom vijeću da zamijeni jednoglasno odlučivanje u Vijeću Europske unije odlučivanjem kvalificiranom većinom u nekim područjima politika.

Europsko vijeće također može odlučiti premjestiti neka područja politika iz posebnog zakonodavnog postupka u redovni zakonodavni postupak, poznat kao „suodlučivanje”, u kojem je Vijeće Europske unije suzakonodavac zajedno s Europskim parlamentom.

U oba slučaja Europsko vijeće odlučuje jednoglasno i uz suglasnost Europskog parlamenta. Nacionalni parlamenti mogu stavljati veto na odluke u roku od šest mjeseci, čime sprečavaju njihovo stupanje na snagu.

Uz to, određeni broj odredaba ugovora može se revidirati nakon drugih postupaka.