Mjere ograničavanja ili „sankcije” važan su alat zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP) EU-a. Upotrebljavaju se kao dio integriranog i sveobuhvatnog pristupa politikama koji obuhvaća politički dijalog, popratne napore i upotrebu drugih instrumenata kojima raspolaže.

Glavni ciljevi donošenja sankcija

  • zaštita vrijednosti, temeljnih interesa i sigurnosti EU-a
  • očuvanje mira
  • učvršćivanje i podupiranje demokracije, vladavine prava, ljudskih prava i načela međunarodnog prava
  • sprečavanje sukoba i jačanje međunarodne sigurnosti.

Sankcijama se želi postići promjena u politikama ili ponašanju onih na koje se primjenjuju, s ciljem promicanja ciljeva ZVSP-a. Mogu se primijeniti na:

  • vlade zemalja koje nisu članice EU-a zbog njihovih politika
  • subjekte (poduzeća) koji pružaju sredstva za provođenje politika koje se sankcionira
  • skupine ili organizacije poput terorističkih skupina
  • pojedince koji podržavaju politike koje se sankcionira, koji su uključeni u terorističke aktivnosti itd.

One su osmišljene kako bi u najvećoj mogućoj mjeri smanjile negativne posljedice za one koji nisu odgovorni za politike ili aktivnosti koje su dovele do donošenja sankcija. EU se posebno trudi da što je moguće više ublaži posljedice za lokalno civilno stanovništvo ili legitimne aktivnosti u dotičnoj zemlji ili u s njom.

Sve mjere ograničavanja koje donese EU u potpunosti su usklađene s obvezama iz međunarodnog prava, među kojima su i one koje se odnose na ljudska prava i temeljne slobode.

Smjernice o mjerama ograničavanja

Politički i sigurnosni odbor utvrdio je 2004. godine neka osnovna načela za:

  • upotrebu sankcija
  • njihovu provedbu
  • mjerenje i kontroliranje njihova učinka.

Ta osnovna načela uključena su u „smjernice o provedbi i ocjenjivanju mjera ograničavanja” koje je Vijeće prvi put donijelo 2003., a pregledalo i ažuriralo 2005., 2009. i 2012.