Juki
i Šumska unija
—
U šumi je po tko zna koji put izbila svađa. Galama je iza sna prenula Jukija, mladog vođu krijesnica.
„Odlazi iz moje kuće!” povikala je kišna glista Lana.
„Najprije mi vrati moju marmeladu!” odgovori joj daždevnjakinja Frida. „Gdje je?”
„Joj, moja ticala!” zavapi Juki.
Juki je rođen s posebnim ticalima: od skladnih zvukova ugodno trepere, ali od vikanja ga strašno bole.
Odjednom začuje snažan tresak „BUUUUUUUUUUM!”
Juki iskoči iz kreveta.
„Sad je dosta! Reći ću im da ovo mora prestati!” uzvikne.
U šumi je po tko zna koji put izbila svađa. Galama je iza sna prenula Jukija, mladog vođu krijesnica.
„Odlazi iz moje kuće!” povikala je kišna glista Lana.
„Najprije mi vrati moju marmeladu!” odgovori joj daždevnjakinja Frida. „Gdje je?”
„Joj, moja ticala!” zavapi Juki.
Juki je rođen s posebnim ticalima: od skladnih zvukova ugodno trepere, ali od vikanja ga strašno bole.
Odjednom začuje snažan tresak „BUUUUUUUUUUM!”
Juki iskoči iz kreveta.
„Sad je dosta! Reći ću im da ovo mora prestati!” uzvikne.
„FRIDA, UNIŠTILA SI MI SMOČNICU!” poviče Lana, vođa kišnih glista.
„Nestale su mi staklenke marmelade, posvuda ih tražim”, odvrati Frida, vođa daždevnjaka. „Žao mi je, strop tvoje smočnice urušio se kad sam počela kopati.”
Daždevnjakinja se uto spotakne o veliki keks i padne ravno na Lanu.
„AU, ugušit ćeš me!” dahne Lana. „Tvoja marmelada nije kod mene. Odlazi, ovo je MOJA zemlja!”
„Hm, oprostite,” zausti Juki tiho, „možete li se, molim vas, smiriti?”
Pokuša se progurati između njih, ali ga nečije krilo gurne ustranu. Bio je to Marko, vođa djetlića.
„TVOJA zemlja?!” obrecne se on. „Što ti misliš, Lana, tko si ti? Kraljica šume?!”
Jukija opet zabole ticala.
„Ne mogu više slušati vaše prepiranje! Odlazim!” uzvikne.
Teška srca vine se u zrak, udaljavajući se od galame.
„FRIDA, UNIŠTILA SI MI SMOČNICU!” poviče Lana, vođa kišnih glista.
„Nestale su mi staklenke marmelade, posvuda ih tražim”, odvrati Frida, vođa daždevnjaka. „Žao mi je, strop tvoje smočnice urušio se kad sam počela kopati.”
Daždevnjakinja se uto spotakne o veliki keks i padne ravno na Lanu.
„AU, ugušit ćeš me!” dahne Lana. „Tvoja marmelada nije kod mene. Odlazi, ovo je MOJA zemlja!”
„Hm, oprostite,” zausti Juki tiho, „možete li se, molim vas, smiriti?”
Pokuša se progurati između njih, ali ga nečije krilo gurne ustranu. Bio je to Marko, vođa djetlića.
„TVOJA zemlja?!” obrecne se on. „Što ti misliš, Lana, tko si ti? Kraljica šume?!”
Jukija opet zabole ticala.
„Ne mogu više slušati vaše prepiranje! Odlazim!” uzvikne.
Teška srca vine se u zrak, udaljavajući se od galame.
Brežuljak je najmirnije mjesto u šumi. Na njemu živi stari hrast Silvan.
„Što te muči, mali prijatelju?” upita Jukija staro stablo, koje se upravo probudilo iz popodnevnog drijemeža.
„Oprosti, Silvane, nisam te htio probuditi! Samo sam tražio malo mira i tišine. Drugi se vođe opet svađaju. Od toga me bole ticala, pa sam otišao.”
„Juki, trebao bi razgovarati s njima. Ne možeš odustati čim naiđeš na prvu prepreku.”
„Ali nitko me ne sluša! Premalen sam i druge vođe uopće ne zanima što ja mislim!”
„Ispričat ću ti priču”, reče mu Silvan.
Brežuljak je najmirnije mjesto u šumi. Na njemu živi stari hrast Silvan.
„Što te muči, mali prijatelju?” upita Jukija staro stablo, koje se upravo probudilo iz popodnevnog drijemeža.
„Oprosti, Silvane, nisam te htio probuditi! Samo sam tražio malo mira i tišine. Drugi se vođe opet svađaju. Od toga me bole ticala, pa sam otišao.”
„Juki, trebao bi razgovarati s njima. Ne možeš odustati čim naiđeš na prvu prepreku.”
„Ali nitko me ne sluša! Premalen sam i druge vođe uopće ne zanima što ja mislim!”
„Ispričat ću ti priču”, reče mu Silvan.
„Jednom davno šumske životinje stalno su se svađale…”
„Čekaj, želiš reći da su se bake i djedovi mojih prijatelja Lane, Marka i Fride također svađali?” prekine ga Juki.
„I gore od toga. Ispočetka su se samo prepirali, ali kako se nisu uspijevali dogovoriti, izbio je rat. Na kraju su uništili velik dio šume.”
Juki razrogačenim očima pogleda Silvana.
„Dok je rat bjesnio šumom,” nastavi Silvan, „podigla se velika oluja i pojavila se ogromna svjetleća staklena vitrina. Bila je to Svjetiljka.”
„Svjetiljka?!” usklikne Juki ozarena lica. „Ona stvarno postoji?”
„Naravno! Legenda kaže da su vođe, čim su ušli u Svjetiljku, smogli hrabrosti za miran razgovor. Tako su uspjeli vratiti mir.”
„Jednom davno šumske životinje stalno su se svađale…”
„Čekaj, želiš reći da su se bake i djedovi mojih prijatelja Lane, Marka i Fride također svađali?” prekine ga Juki.
„I gore od toga. Ispočetka su se samo prepirali, ali kako se nisu uspijevali dogovoriti, izbio je rat. Na kraju su uništili velik dio šume.”
Juki razrogačenim očima pogleda Silvana.
„Dok je rat bjesnio šumom,” nastavi Silvan, „podigla se velika oluja i pojavila se ogromna svjetleća staklena vitrina. Bila je to Svjetiljka.”
„Svjetiljka?!” usklikne Juki ozarena lica. „Ona stvarno postoji?”
„Naravno! Legenda kaže da su vođe, čim su ušli u Svjetiljku, smogli hrabrosti za miran razgovor. Tako su uspjeli vratiti mir.”
„Vidiš,” nastavi Silvan, „čak i kada se ne slažemo, moramo saslušati jedni druge.”
„Znam,” reče Juki, „ali to je lakše reći nego učiniti.”
„Morate pokušati”, uporan je bio Silvan. „Vrijeme je da se vođe opet okupe. Ali možda možete postići i više od toga. Već dugo sanjam o tome da se šumske životinje ujedine kako bi zauvijek spriječile ratove i…”
Silvana u pola rečenice prekine prodorna vika koja se odjednom začula iz daljine.
„Joj, moja ticala!” razdraženo zavapi Juki. „Njihova se svađa čak i ovdje čuje! Dosta mi je, neću ih opet miriti.”
„Vrati se k njima, mali prijatelju”, reče mu Silvan. „Bježanjem se ništa ne rješava.”
Ali Juki se nije mogao odvažiti na povratak kući iako se već počela spuštati noć.
Nakon što je neko vrijeme besciljno letio uokolo, Juki se smjestio na granu koja je plutala jezerom. Drhturio je.
Krajolik ga je podsjetio na piknike na obali s Fridom i okrete koje je u zraku izvodio s Markom, dok im je Lana pljeskala i bodrila ih.
Niz obraz mu klizne suza. Od pomisli da više nikada neće vidjeti prijatelje kako se zajedno igraju, obuzela ga je tuga.
Iznenada na površini jezera ugleda odraz zrake svjetlosti.
„Što ako je to… Bi li to mogla biti Svjetiljka?” zapita se.
Ohrabren tom mišlju, Juki počne slijediti svjetlost.
Krajolik ga je podsjetio na piknike na obali s Fridom i okrete koje je u zraku izvodio s Markom, dok im je Lana pljeskala i bodrila ih.
Niz obraz mu klizne suza. Od pomisli da više nikada neće vidjeti prijatelje kako se zajedno igraju, obuzela ga je tuga.
Iznenada na površini jezera ugleda odraz zrake svjetlosti.
„Što ako je to… Bi li to mogla biti Svjetiljka?” zapita se.
Ohrabren tom mišlju, Juki počne slijediti svjetlost.
Pomaknite pokazivač prema dolje kako bi svjetiljka zasvijetlila
„Oh,
još nikad nisam vidio nešto ovako lijepo!” uzdahne Juki zadivljeno čim je ugledao Svjetiljku koja je svjetlucala u mraku.
Pomaknite pokazivač prema dolje kako bi svjetiljka zasvijetlila
„Oh,
još nikad nisam vidio nešto ovako lijepo!” uzdahne Juki zadivljeno čim je ugledao Svjetiljku koja je svjetlucala u mraku.
Odjednom mu put prepriječi stonoga.
„Stani! Mogu li ti pomoći?” upita Bruno, čuvar Svjetiljke.
„Ovaj… Ja… Moramo okupiti sve vođe. Moraju se prestati svađati prije nego što izbije rat.”
„R-r-at?!” ponovi Bruno drhtavim glasom. „Iz ovih ću stopa dati znak za sastanak Vijeća vođa!”
Bruno svom snagom puhne u rog od lišća: „TUUUUUUUUUUUUT!”
Zvuk je bio tako glasan da je dopro i do najdaljeg kutka šume.
U daljini se pojave Frida, Marko i Lana.
„Bruno!” poviče Frida. „Tako se dugo nismo vidjeli! Tu sam trubu posljednji put čula s bakom!”
„Što vi radite ovdje?” iznenađeno ih upita Juki.
„Kakvo je to pitanje? Kad Bruno da znak, svi se moramo okupiti u Svjetiljci. To je pravilo”, svisoka mu odgovori Lana.
„Znači li to da ste svi znali da možemo doći ovamo i razgovarati, ali nikome nije palo na pamet da to i učini?” srdito upita Juki.
„Da,” zausti Lana, „ali u svoju obranu želim reći da je jako teško razgovarati s blesavom daždevnjakinjom koja mi je uništila smočnicu.”
„Meni kažeš da sam blesava?! Ti si pravi uzrok problema – misliš da ti pripadaju sve poslastice u šumi!” odvrati joj Frida.
„Istina je, glisto! Ponašaš se kao da si kraljica šume!” ljutito dobaci Marko.
Jukija ponovno zabole ticala.
Ali onda u sebi začuje Silvanov glas: „Čak i kada se ne slažemo, moramo saslušati jedni druge.”
Smogne hrabrosti da se obrati ostalima.
„Prijatelji, umirite se”, reče im. „Svatko od nas ima razloga za ljutnju ili strah od zime, strah da će nam ponestati hrane, brigu za naše najbliže… Ali moramo se držati zajedno.
Svjetiljka je posebno mjesto: u njoj su se naše bake i djedovi pomirili. Kad uđemo u nju, govorit ćemo jedan po jedan, a ostali će za to vrijeme slušati.”
Jukijeva odlučnost toliko je iznenadila ostale vođe da nisu progovorili ni riječi.
Bruno otvori vrata Svjetiljke.
„Tko će prvi govoriti?” upita Juki.
„Ja ću, ja!” nestrpljivo uzvikne Frida. „Jučer ujutro primijetila sam da su mi nestale staklenke marmelade. Sve sam pregledala ne bih li pronašla neki trag koji je ostavio lopov. Osjetila sam slatkast miris. Dolazio je odnekud ispod zemlje, pa sam počela kopati i odjednom propala u Laninu smočnicu punu poslastica.”
„Nisam ti ja ukrala marmeladu!” pobuni se Lana. „Ali ti si uništila moju smočnicu! Što možeš reći u svoju obranu?”
Frida zausti da odgovori, ali Juki je prekine.
„Frida, molim te, pričekaj. Sada je Marko na redu.”
Svi upru pogled u djetlića. Otkad je počeo sastanak, nije progovorio ni riječi.
„Pa… Vidite… Ja… Ja sam kriv.”
„Ti?!” uzvikne Frida.
„Uzeo sam malo marmelade iz tvojeg spremišta, a da te nisam pitao”, prizna Marko.
„Zašto si to učinio?” upita ga Juki.
„Da spasim svoje ptiće”, odgovori Marko. „Na našoj zemlji više nema dovoljno hrane. Ne budu li imali što jesti, moji mališani neće preživjeti zimu.”
U Svjetiljci zavlada muk.
„Imam ideju!” prvi progovori Juki. „Lana, jednom si mi rekla da zbog tunela koje kopaju kišne gliste zrak može strujati i ispod zemlje. To poboljšava tlo, pa biljke bolje rastu, zar ne?”
„Tako je, zbog nas tlo postaje plodnije”, ponosno mu odgovori Lana. „Ali zašto to spominješ?”
„Zamisli da gliste smiju kopati tunele pod cijelom šumom”, reče Juki. „Zbog toga bi bilo više biljaka i više plodova, a to bi značilo više hrane za nas životinje.”
„Čekaj malo! Gliste bi mogle ići kamo god žele, ali ne i mi ostali? To je ta tvoja sjajna ideja?” podrugljivo upita djetlić Marko.
„Ne bi se samo gliste slobodno kretale”, odgovori Juki. „Sve bi životinje smjele ići kamo god žele.”
„Znači li to da bih mogla brati voće bilo gdje, a ne samo na svojoj zemlji?” s nadom upita Frida.
„A ja bih imao više hrane za svoje ptiće?” ozari se Marko.
Lana je šutjela. Mrzi bilo što dijeliti s drugima, ali istodobno sanja o gmizanju kroz beskrajne tunele u šumskom tlu.
„Drugim riječima, predlažeš da udružimo svoje teritorije i dobra kako bismo svi od njih imali koristi?” upita Lana.
„Tako je!” uzvikne Marko. „Moramo se ujediniti!”
„Zašto ne bismo stvorili pravu zajednicu, uniju životinja?” uzbuđeno predloži Frida. „I obećali da ćemo si svi međusobno pomagati?”
„Pa da!” usklikne Juki. „Sjajna ideja! To je upravo ono o čemu je govorio Silvan. Možemo je nazvati Šumska unija!”
Svi vođe glasno zaplješću.
Svjetiljka se iznenada ispuni jarkim bojama, a u njezino središte doleprša list hrasta.
„Stavite otisak stopala na ovaj listić. To će značiti da ste član Šumske unije”, svečano reče Lana.
„Čekajte! Što ako se netko od nas prestane pridržavati dogovora?” upita Marko.
„Ili ako se opet počnemo svađati?” doda Frida.
Svjetiljkom se pronese zabrinuti žamor. Svjetlo se priguši.
„Ako se to dogodi, ponovno ćemo se ovdje sastati da pronađemo rješenje”, odgovori im Juki. „Kada nešto zajedno odlučimo, svi se toga moramo pridržavati. To je prvo pravilo.”
Sve se životinje slože, a Svjetiljka opet zasvijetli svom snagom.
List hrasta obasja svjetlost, a zatim ga vjetar podigne i odnese prema zvijezdama. Znatiželjne, životinje iziđu iz Svjetiljke. Dočeka ih šuma okupana svjetlošću.
„Oh!” uzdahnu zadivljeno, grleći se.
„Kad smo zajedno, blistamo!” usklikne Juki i nasmiješi se prijateljima koje toliko voli.
Primijetio je i da ga ticala više ne bole.
U tom se trenutku začuje još jedan glas:
„A što je sa mnom? Mene ste zaboravili?!” gunđao je Bruno, čuvar Svjetiljke. „I stonoge žele biti dio vaše Unije!”
Obrazovni materijali
Za djecu
Radna bilježnica „Učimo s Jukijem” objašnjava povijest i događaje na kojima se temelji naša ilustrirana priča, a sadržava i zabavne aktivnosti i igre.
Za učitelje
Priručnik za učitelje osmišljen je kao pomagalo pri radu u učionici. Uključuje prijedloge za tematske rasprave i aktivnosti za učenike osmišljene kako bi se ostvarili definirani ciljevi učenja.
Ukratko:
Priča o Jukiju i njegovim prijateljima osmišljena je kako bi se djeci u dobi od sedam do devet godina objasnilo što je Europska unija i kako je nastala. Cilj joj je prikazati ključan razlog osnivanja Europske unije: osiguravanje trajnog mira među zemljama članicama.
Paket kojemu ovi materijali pripadaju sadržava i osnovne informacije o Europskoj uniji. Usto upoznaje djecu s pojmovima rata, mira i rješavanja sukoba. U njemu se objašnjava i uloga Europskog vijeća i Vijeća Europske unije, koji imaju ulogu „doma država članica” u samom srcu Europske unije.
Autorica: Magali Pingaut
Suautorice: Angélique Berhault, Nathalie Vandelle
Ilustracije: Thomas Leclercq
Grafičko oblikovanje: Angélique Berhault, José Sánchez Martínez
Prijevod: Marta Brajnović, Mirna Furdek Spelberg, Antonia Jurić, Tanja Kuhač, Danijela Vukorepa Melkić (Služba za prevođenje, Glavno tajništvo Vijeća Europske unije)
Posebna zahvala
Ostvarenju ovog projekta doprinijeli su: Marta Ausín García, Liliana Bicanová, Kathleen Bulteel, Leszek Jarosz, Achilleas Karras, Steffen Ludwig, Inga Rosinska, Nadia Spirito
Built with Shorthand